Da podsjetimo, Kurspahić je bio glavni i odgovorni
urednik sarajevskog dnevnika
Oslobođenje od 1988. do 1994. godine. U njegovom
mandatu, list je doživio svoje zvjezdane trenutke. Najprije je u anketi
splitskog dnevnog lista Slobodna
Dalmacija proglašen listom godine (1989.) u bivšoj Jugoslaviji, a onda je u
vrtlogu tragičnih zbivanja proglašen listom godine u svijetu 1992. godine!
Nagradu su dodijelili Granada TV i
BBC. Podsjećanje na prestižnu nagradu stoji i danas u zaglavlju lista.
U međuvremenu je i sam Kurspahić dobio nekoliko
laskavih svjetskih priznanja, kakvo je Urednik godine 1993.
"Zločin u 19,30 - balkanski mediji u ratu i
miru" predstavlja autorov prevod naslova knjige (pripremljen za
očekivano domaće izdanje), koji izvorno glasi: Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace. Ovo je,
inače, četvrta knjiga ovog produktivnog i angažovanog pisca.
Dosada je napisano na desetine knjiga o ratovima na
prostoru bivše Jugoslavije, pretežno iz pera i iz vizure stranaca. Smatra se
kako je sukob u Irskoj godinama bio najzastupljeniji siže u svjetskoj
publicistici u odnosu na prostor kojim se bavio. Upućeniji opet tvrde da
je samo Bosna nadmašila Irsku u tom pogledu. Međutim, nedovoljno je bilo
istraživanja sabranih u knjige, koja su se bavila fenomenom medija
u podsticanju mržnje, etničke i vjerske
netrpeljivosti, što je sve vodilo krvavom kermesu na Balkanu"¦
Od autora sa prostora bivše zajedničke države ostala
je zapažena knjiga Dubravke Ugrešić "Kultura laži (antipolitički
eseji), izdanje Arkzin, Zagreb, 1996., zatim Dušana Reljića "Killing
Screens - Media in Times of Conflict" ("Smrtonosni ekrani - mediji u
vrijeme sukoba"), u izdanju Droste verlag, Dusseldorf, 1999, te Frane
Cetinića "Nazovi Nato radi umorstva - Pariški kolateralni dnevnik,
proljeće 1999", zajedničko izdanje Vreme & Samizdat -
FreeB92. Cetinićeva knjiga se ne bavi neposredno ratom iz ranih i sredine
devedesetih godina prošlog vijeka, ali se u zapažanjima i eksplikacijama
itekako dotiče refleksija i posljedica stvaranja klime ksenofobije i
netrpeljivosti iz rečenog perioda, te je kao takva
dragocjen dokument za stvaranje nekih budućih sinteza o sramnoj ulozi novinara i medija u ratovima na prostoru
bivše Jugoslavije.
Ovdje svakako zaslužuje da se spomene i jedna neobična
knjiga još neobičnijeg naslova - "Rat je počeo na
Maksimiru", sa podnaslovom "Govor mržnje u jugoslovenskim
medijima", izdanje beogradski Media Centar, 1997. Naslov knjige je jasna
aluzija na događaj iz maja 1990. godine u Zagrebu, odnosno na
fudbalsku utakmicu između Dinama i Zvezde, koja zapravo nije ni počela radi do tada neviđenih
nereda navijača na našim stadionima. Ogromni izljevi nacionalnih emocija i
isključivosti su jedan sportski događaj prenijeli na naslovne strane
listova i u udarne emisije radija i televizije. Mada se knjiga "Rat je
počeo na Maksimiru" prvenstveno bavi štampanim medijima, uže -
analizom sadržaja beogradskih dnevnika Politika
i Borba (1987. - 1991.), ona
svakako predstavlja jedan novum u
dotadašnjem bavljenju teorijom i praksom medija. Tada je prvi put na ovim
prostorima izrečena sintagma "govor mržnje", što će poslije
utrti put novim istraživanjima fenomenologije destruktivne uloge medija na ovim
prostorima, među koje svakako spada i najnovija knjiga Kemala
Kurspahića.
Od inostranih izdanja nezaobilazna je knjiga Mark
Thompsona: "Proizvodnja rata - mediji u Srbiji, Hrvatskoj i BiH", (Forging War - The Media in Serbia, Croatia.
Bosnia and Herzegovina), čije je drugo dopunjeno izdanje objavljeno u
Londonu 1999. godine (University Luton Press & Article 19). Iste godine je bečki Međunarodni institut za
štampu (International Press Institute - IPI), objavio obimnu knjigu pod
naslovom: "Kosovske vijesti i propagandni rat" (The Kosovo News and Propaganda War ), koja je zapravo zbornik
tekstova brojnih autora iz svijeta o temi manipulacije medijima u vrijeme
kosovske krize i Nato udara na Jugoslaviju.
Prva konstatacija koja se može izreći nakon sklapanja
korica uzbudljive i pošteno napisane knjige Zločin u 19,30 - balkanski
mediji u ratu i miru glasi - njen naslov je nesaglasan sa suštinom
sadržaja. Naslov, naime, upućuje kako je televizija kao medij središnja
tema ove knjige, što nije tačno. Prije će biti kako se autor odlučio za naslov/metaforu, u kontekstu
činjenice kako je televizija najmoćniji medij, čije su
posljedice na ovim prostorima bile najpogubnije. Osim toga, kovanica
"balkanski mediji" nije najpreciznija, jer se knjiga pretežno bavi
medijima iz tri središnje države bivše Jugoslavije u protekloj deceniji.
Najzad, knjiga se zaključuje sa 2000. godinom, što ne sugeriše punu
svježinu štiva. U međuvremenu smo bili svjedoci novih i brojnih
profesionalnih gafova i posrtanja, naročito u dijelu štampe, upravo na
crti isijavanja ksenofobije i netolerancije.
Svijetle tačke
profesije
U uvodnim napomenama pisac naglašava kako se njegova knjiga
ne bavi isključivo nečastivošću novinara i destruktivnom ulogom
medija, već i onim, makar
usamljenijim, primjerima hrabrog, časnog i profesionalnog odnosa.
Time zapravo počinje svoju knjigu, spominjući dva urednika, koji,
nažalost, nisu više među živim - Stanislav Staša Marinković, urednik
predratne Borbe i Joško Kulušić, urednik splitske Slobodne Dalmacije. Prvi se smjelo
opirao nasrtajima već etabliranih Miloševićevih medija i poslušnih
političara, a drugi narastanju nacionalizma u Hrvatskoj. Tokom desetogodišnjeg
urednikovanja (1983. - 1993.), Kulušić je od Slobodne Dalmacije napravio najprofesionalniju novinu u Hrvatskoj,
koja je istovremeno bila cijenjena i na prostoru bivše Jugoslavije.
Među svijetle tačke profesije autor uvrštava
svoje nekad matično Oslobođenje,
sarajevske nedjeljnike Dane i Slobodnu Bosnu, banjalučki dnevnik Nezavisne novine, te magazin Reporter. U Hrvatskoj, pored već
spomenute Slobodne Dalmacije, koja
nakon uklanjanja Kulušića doživljava svoj profesionalni sunovrat, pisac
afirmativno piše o riječkom dnevniku Novi
list, o splitskom nedjeljniku Feral
Tribune, o zagrebačkim medijima - Radio 101, nedjeljnicima Globus i Nacional, te o najmlađem dnevniku Jutarnji list.
U Srbiji žestoke otpore manipulaciji medijima iskazali su
Radio B92, jedno kratko vrijeme Naša
Borba, nastala nakon čistke u staroj Borbi, nedjeljnik Vreme i
mjesečnik Republika. U Crnoj
Gori nedjeljnik Monitor "predstavljao
je rijedak usamljen glas tolerancije".
Kurspahićeva knjiga sadržava sedam poglavlja: (1)
"Jugoslovenski mediji u Titovo vrijeme", (2) "Srbija:
proizvodnja neprijatelja", (3) "Srpsko-hrvatski rat: laganje za
domovinu", (4) "Bosna: nulta tačka", (5) "Balkanski
mediji u post-Dejtonu: propuštena prilika", (6) "Godina 2000:
početak promjena" i (7) "Preporuke".
Prvo poglavlje govori o nastajanju štampe u Titovoj
Jugoslaviji, koja je prolazila dramatične faze - od stroge
državno-partijske kontrole, preko prvih stidljivih popuštanja, do značajne
demokratizacije medijskog prostora. Svi zapadni medijski eksperti (pa i dio
kolega na Istoku), slažu se kako su mediji u Titovoj Jugoslaviji uživali
neuporedivo veće slobode od medija istočno-evropskih zemalja. To
konstatuje i autor knjige.
Drugo poglavlje se bavi medijima u Srbiji od 1980. do 1989.
godine. Dotiče se političke geneze kosovske krize, koja će
zapravo izbaciti Miloševića na vlast. Tu je i nezaobilazni Memorandum
SANU, kao politička platforma projekta tzv. Velike Srbije. Centralno
mjesto ovog poglavlja pripada Politici
i onoj skandaloznoj rubrici
"Odjeci i reagovanja", koja je često
predstavljala poziv na otvoren linč nepodobnih.
Treće poglavlje govori o srpsko-hrvatskom ratu 1990 -
'91. U naslov je utkana skandalozna izreka jedne mlade nadobudne tv reporterke
koja je otvoreno priznala, slobodnije parafrazirano, za domovinu ću i
lagati, ako treba "¦Â Â
Nacionalni šavovi
pucaju "¦
Četvrto i peto poglavlje predstavljaju najobimniji dio
teksta, gotovo polovinu knjige od 219 strana, ne računajući
apendikse, fusnote i indeks. Prvo govori
o Bosni, a drugo o post-Dejtonskom periodu. Autor je priznao kako se iz
razumljivih razloga najviše bavio Bosnom, ali i izvozom mržnje u Bosnu što je
pospješilo i ubrzalo projektovani rat, naročito u programima Radio
Televizije Srbije (RTS), koji su emitovani preko nasilno zaposjednutih releja
nekadašnje RTV Sarajevo.
Četvrto poglavlje nosi zanimljiv međunaslov:
"Bosansko kratko 'proljeće'", koje opisuje kratkotrajan procvat
sarajevskih medija, prvenstveno RTV Sarajevo i Oslobođenja. Autor na jednom mjestu citira svog kolegu Zlatka
Dizdarevića, koji kaže kako je ponosan što pripada generaciji koja je
fundamentalno izmijenila novinarsku praksu, dodavši: "Izmijenili smo dugo
održavanu percepciju o bosanskom novinarstvu kao rigidnom, kontrolisanom i
ideologizovanom tokom decenija jednopartijske vladavine".
Nažalost, dramatična zbivanja u neposrednom susjedstvu
nisu mogla zaobići Bosnu, uključujući i njene medije. Najmoćniji
medij - televizija - počeo je da puca po etničkim šavovima. Dio
srpskog kadra je napustio ondašnju RTV Sarajevo, pridružujući se
novoformiranoj "Srpskoj TV" na Palama, u blizini Sarajeva, inače
ratnoj prijestolnici bosanskih Srba. I dio hrvatskog kadra se pridružio tek
pokrenutim medijima para-države Herceg-Bosne.
Oslobođenje je, kaže autor, izdržalo sve kušnje
raspada države, sačuvavši svoju multietičnost i liberalnu uređivačku
orijentaciju tokom cijelog rata, ali zato gubi mnoge bitke u miru, konstatuje
Kurspahić na drugom mjestu u knjizi.
Jedan upečatljiv međunaslov ovog poglavlja:
"Bošnjačka marka nacionalizma", ukazuje na topljenje
multietičnosti Bosne, u uslovima bošnjačke stiješnjenosti na jedva 25
odsto ukupne teritorije između dva, najblaže rečeno, nenaklonjena
naroda, što je praktično vodilo napuštanju Platforme Predsjedništva BiH iz
ljeta 1992. godine, o jedinstvenoj i nedjeljivoj Bosni. Lideri SDA, vodeće
bošnjačke političke partije počeli su ozbiljno razmišljati o
mini muslimanskoj državi. Razumljivo, takva nepovoljna konstelacija stanja i raspoloženja negativno
se manifestovala na uređivačku politiku ondašnje RTV BiH, koja je
postala gotovo eksluzivno bošnjačka i u rukama SDA.
Propuštene prilike
Peto poglavlje, kako i naslov sugeriše, govori o
propuštenim prilikama u kontekstu kontroverznog Dejtonskog mirovnog sporazuma,
koji se uopšte nije bavio medijima, jer mu je prvorazredan zadatak bio
zaustavljanje rata. Pisac je kritičan prema potezima međunarodne
zajednice u rekonstrukciji medija.
U šestom poglavlju, autor kao godinu prekretnicu uzima
2000; u Hrvatskoj smo svjedoci smjene vlasti već na samom početku
godine, a u Srbiji na jesen. Obje smjene su
razumljivo imale pozitivan odjek u Bosni, mada zemlja i dalje ostaje u
medijskom aparthejdu, kako glasi jedan međunaslov ovog poglavlja, upravo
kao posljedica etničke podjele zemlje. Ovdje se iskazuje izvjesna
kontradiktornost autora, koji na početku prethodnog poglavlja konstatuje
kako je Dejtonski sporazum implicitno priznao međunarodnu prirodu sukoba,
jer potpisnici nisu "zaraćene frakcije", već predsjednici
tri susjedne države, da bi već u narednoj rečenici dodao kako je
Milošević predstavljao bosanske Srbe, a Tuđman bosanske Hrvate "¦
I u ovom poglavlju autor je kritičan prema ulozi međunarodne
zajednice, koja je pet godina nakon zaključenja mirovnog sporazuma više
učinila na dekonstrukciji, negoli na obnovi medija, pri čemu je
prvenstveno mislio na rtv sistem u zemlji. U tom smislu, među najveće
propuste autor uvrštava njeno robovanje automatizmu tripartitne klasifikacije,
pri čemu sve mora biti - bošnjačko, hrvatsko, ili srpsko, decidno
tvrdeći kako opcija rekonstrukcije svebosanske rtv nije bila u igri od
samog početka. Ovdje se, međutim, istovremeno ogleda i zastarjelost
materijala u knjizi, što je naprijed već spomenuto. Naime, u međuvremenu,
dosta je urađeno na uspostavi javnog rtv sistema na nivou države, upravo
pod nadzorom međunarodne zajednice.
Sedmo zaključno poglavlje knjige daje deset preporuka za
prioritete za naredne faze "medijske intervencije". U tekstu ovi
navodnici sugerišu negativnu konotaciju. Preporuke se ne odnose samo na Balkan,
već i na ostale zemlje regiona, "koje su iskusile manje
dramatičnu tranziciju ka demokratitji".
Polazna preporuka je po autoru i ključna, a tiče
se karaktera vlasništva (Ownership of the
media), ali prvenstveno u smislu kontrole nad medijima.
Naredna preporuka je pitanje odgovarajućeg
menadžmenta, zatim profesionalnih asocijacija, watchdog novinarstva, edukacije
novinara, međunarodne razmjene, edukacija medijskih menadžera,
refokusiranje donatorskih strategija, razvoj medijskog tržišta i najzad,
preporuka tipična za ovaj prostor - pitanje istine i pomirenja. Posljednja
preporuka je dijelom sublimat piščevog izlaganja na međunarodnoj
konferenciji održanoj u Sarajevu februara 2000. godine, upravo o temi istine i
pomirenja. U svom zapaženom i nadahnutom izlaganju Kurspahić se
energično usprotivio svakom pokušaju licitiranja brojem žrtava u svim
ratovima na ovim prostorima.
Traganje za istinom, iznošenje činjenica o
počinjenim zločinima na svim stranama, predstavlja jedini put ka
pomirenju, kako bi se konačno izbjeglo da generacije u intervalima
doživljavaju ratne strahote i traume, kao što je to bilo početkom,
sredinom i na kraju prošlog vijeka. Kako sam autor priznaje na kraju teksta, to
je bila njegova misao vodilja u nastajanju ove knjige.
Dušan Babić je istraživač i analitičar medija Media
Plan Instituta. ©Media Online 2003. All rights reserved.