English   Francais
 naslovna
 Uvodnik
 Mediji i politika
 Medijska politika i zakoni
 Mediji, kultura i društvo
 Medijsko tržište
 Novi mediji
 Novinarstvo danas
 Recenzije
 Specijalni izvještaji
 Mediji i tranzicija
 Mediji i izbori
 Online medijska lepeza ljudskih (ne)prava u BiH
 pretraživanje
 info
 kontakt
 linkovi
 mailing lista
 sponzori
 
Medijska politika i zakoni -> Bosna i Hercegovina
Umjesto bloga
TRAGEDIJA JAVNOG RTV SISTEMA U BIH
07.03.2016: Radenko Udovicic


 



Ovo što slijedi nije nikakva studija niti klasični novinarski tekst. Riječ je o kombinaciji mojih razmišljanja podkrijepljenih nizom informacija koje trebaju da oslikaju najveći izazov sa kojim se susreće javni RTV sistem u BiH. Gledano kroz formu, neka vrsta bloga.



Prednacrtom novog zakona o javnom RTV-servisu su predviđena tri kanala na jezicima naroda u BiH – bosanskom, srpskom i hrvatskom. Međutim, o koncepciji kanala na hrvatskom jeziku se sada mnogo iskrenije govori. U argumentacijama koje se čuju o ovom prijedlogu mnogo je vidljivije da predlagači prije svega žele hrvatski kanal, koji bi izražavao tematske, političke, stranačke, kulturološke, pa i jezičke specifičnosti. Sada je sa njihove strane mnogo iskrenije.



Mislim da se javni servis sada nalazi pred svojim najvećim izazovom. Hrvatske političke stranke imaju koncepciju, što ne kriju, da ukoliko se ne prihvati ovakav, ili neki sličan prijedlog, neće dati prolaz ni jednom rješenju za ubiranje RTV takse ili budžetskog finansiranja. To će onda biti kraj ovakvog sistema.



Nisam siguran da će se doći do nekog kompromisa. Ranije smo imali situaciju da su partije iz RS podržavale hrvatski zahtjev za kanalom na hrvatskom jeziku. Tada se očekivalo da dođe do rekonstrukcije cijelog RTV sistema. Međutim, po ovom prijedlogu, entitetske televizije ostaju, a BHRT se dijeli na više kanala. Vidjeli smo nedavno da se i rukovodstvo RTRS-a usprotivilo ovakvoj podjeli. Zašto ? Ne treba im još jedan srpski kanal jer bi to mogla biti konkurencija. Ne daj Bože, vjerovatno se u Banja Luci plaše, da može da potpadne pod uticaj SDS-a odnosno Saveza za promjene. Drugo, manje bi para bilo za RTRS, jer bi dozlaboga složeni BHRT sa tri kanala gutao duplo više novca od RTV takse. Generalno, tu je suština. Čak i FTV tu vidi glavnu boljku. U svakom slučaju nisam optimista, pogotovo zato što SDA, SDP i DF stalno izjavljuju da je to nedopustivo. Kao i neke medijske organizacije i dio uposlenika servisa u Sarajevu. U tom uzvikivanju proći će preostalih 5 mjeseci i bankrot, odnosno raspad. Treba hitno ponuditi alternativu. Međutim, malo ko zna kakvu, a da ima ikakvo realno uporište u ovakvoj političkoj situaciji.



Doduše, bankrotirali su javni servisi u Poljskoj i Mađarskoj. Nedavno i u Grčkoj. Ali to su jake nacionalne države koje su ponovo uzdigle javne emitere na racionalnijim osnovama. U BiH, sve što propadne, a trebalo bi da bude na državnom nivou, nikada se neće dići.



Zahtjev hrvatskih stranaka za hrvatskim kanalom javnog servisa je suštinski samo jedna varijanta ostvarivanja trećeg entiteta. No, za razliku od ovog zahtjeva koji je politički, odnosno parlamentarno, potpuno neostvariv, u slučaju javnog servisa postoje realne osnove bilo ostvarenja svoje želje, ili uništenja, barem ovakvog sistema kakav je sada. Rekonstrukcija po hrvatskim željama se ne može napraviti bez saglasnosti Bošnjaka i Srba u Domu naroda. Ali se isto tako ne može nastaviti fnansiranje bez saglasnosti Hrvata.



Vratiću se malo u prošlost i iznijeti neke detalje koji nisu previše zanimali medije. Većina medijske zajednice, pa čak i zaposlenika javnih servisa o tome gotovo da ništa ne zna. 2009. godine Ministratsvo komunikacija i prometa na čijem se čelu tada nalazio Božo Ljubić iz HDZ-a 1990, je raspisalo tender za pravljenje studije uspostave hrvatskog kanala u okviru RTV sistema u BiH. Poziv je poslan samo ciljanim organizacijama u BiH, od kojih je jedna bila Media plan institut, gdje sam ja u to vrijeme obavljao poziciju programskog direktora.  Savjetnik ministra za medije Božo Škravan, koji je bio zadužen za komuniciranje sa potencijalnim aplikantima, je sugerisao da se sistemsko rješenje zasniva na principu time sharinga, što je u političkim hrvtskim faktorima, na osnovu sugestija neimenovanih eksperata, ocijenjeno kao vrlo prihvatljivo rješenje. Taj princip je podrazumijevao da na postojeća tri javna servisa jedan broj sati bude ustupljen kanalu na hrvatskom jeziku. Škravan je tada još sugerisao da studija ne treba voditi računa da li je politički moguće uspostaviti taj kanal, već detaljno razraditi kako bi on trebao da funkcioniše uvažavaju najviše medijske kriterije.



Media plan institut se odlučio da uđe u ovaj potencijalni projekat. Načelno, uz usmene pristanke, oformljen je ekspertni tim za izradu studije. Činili su ga Damir Matković, nekadašnji direktor Hrvatske televizije (HRT) i autor knjige „Televizija“, Oliver Dražić, tadašnji urednik informativnog programa HRT, Rade Veljanovski, nekadašnji direktor RTV Srbije i autor knjige „Javni servis“, Zoran Udovičić, tadašnji direktor Media plan instituta i nekadašnji direktror RTV Sarajevo (sadašnja RTV BiH), Milan Šutalo, novinar iz Mostara koji je u to vrijeme iznosio različite prijedloge vezane za uspostavu hrvatskog kanala, te jedan urednik sa RTV BiH, čije ime neću spominjati jer smo imali dogovor da se njegovo ime ne pominje, jer bi mogao imati velike probleme na poslu. Dakako, u ekspertnom timu sam bio i ja, koji sam iza sebe imao niz studija i knjižnih koautorstava zasnovanih na medijskim problemima u jugoistočnoj Evropi. Međutim, moje vrijeme učešća u najvišim tijelima javnog RTV sistema je tek dolazilo.



Tender nismo dobili. Kako smo obaviješteni, dobila ga je druga organizacija jer je ponudila nižu cijenu. Nakon toga, izabran sam u Upravni odbor RTV Federacije BiH, tako i da smo dobili tender, bio bih u sukobu interesa. Sretan sam zbog gubitka tendera i to ne samo zbog petogodišnjeg boravka u Upravnom odboru i Odboru sistema, nego zbog činjenice da je i ovaj tender bio politička igra.                    



Kao član Upravog odbora dugo vremena sam isčekivao da će odbori servisa i sistema dobiti taj dokument. No, iz ministarstva totalni muk. SDP je preuzeo taj resor, međutim to ne opravdava da su desetine hiljada maraka utrošene za izradu studije, koju niko nije vidio. Ni upravni odbori, ni menadžmenti javnih servisa, a kako sam dobio informacije, ni parlamentarci. Šta je razlog? Dvoumim se. Možda studija ništa nije valjala, te je nisu htjeli objelodaniti kao reprezentativni dokument. Možda je to bio način da se „operu pare“ odnosno namjesti posao nekom bliskom. Možda se odustalo od takvog koncepta hrvatskog kanala i tražilo novo rješenje. Međutim, sadašnji prijedlog koji je izašao iz ovog ministartsva sigurno nimalo nije inovativniji i politički realniji.



Na jednoj sjednici Odbora sistema, kada se otvorila rasprava oko hrvatskog nezadovoljstva javnim servisima, podsjetio sam na famoznu studiju i iznio ideju time sharinga. Ideja se učinila zanimljivom samo Draganu Davidoviću, direktoru RTRS-a, koji je rekao da, ako će to povratiti hrvatsko povjerenje u javni servis i poboljšati naplatu takse, RTRS je spreman da u tome učestvuje. Predložena je za vrijeme kafe pauze i ideja da npr. RTRS finansijski i davanjem tehničkih kapaciteta učestvuje sa jednim satom produciranog programa, BHRT sa dva, a Federalna sa tri. Dakle, nekih šest sati programa dnevno. Međutim, na zvaničnom dijelu sjednice nije nastavljena ova priča pod izgovorima „da je to suviše osjetljivo pitanje“, „da treba napraviti dobru predpripremu“ ili „da javni servis ne smije popustiti pred zahtjevima dvije stranke“.  



Ponekad se o „hrvatskom problemu“ razgovaralo na sjednicama Upravnog odbora RTV FBiH. Ja sam predlagao da najviše uredničko rukovodstvo sa barem jednim članom UO ode u nekoliko gradova sa hrvatskom većinom i da na tribinama razgovara sa kulturnim i naučnim radnicima, predstavnicima stranaka i tzv. običnim građanima o njihovim željama i prijedlozima. Bila bi to prilika za uspostavu nekog povjerenja, ali i dobijanje programskih, možda i organizacionih, sugestija od kojjih bi neke, uz malo dobre volje sigurno bile ostvarive. Iako rukovodstvo RTVFBiH i ostali članovi UO ovo nisu eksplicitno odbili, nije postojala spremnost da se otpočne realizacija ove ideje. S druge strane Igor Soldo je insistirao na otvaranju jakog produkcinog centra u Mostaru. Taj bi centar bio tijesno naslonjen na teritorije sa hrvatskom većinom tako da bi to faktički značajno unaprijedilo prisustvo tema i ljudi sa tih područja. Za ovo je, barem verbalno, dobio podršku rukovodstva FTV i ostalih članova UO. U komunikaciji sa „neoprijateljski nastrojenim“ predstavnicima Parlamenta Federacije dobijeno je obećanje da će oni kao osnivač obezbijediti sredstva za otvaranje tog centra. No, očigledno za to nije bilo političke volje, možda i novca, jer je Federacija kao entitet skoro otišla pod bankrot, a Upravni odbor RTV FBiH se raspao (ostao jedan član), tako da nije bilo formalne veze između osnivača i federalnog javnog servisa.          



U svakom slučaju, ako se moja crna prognoza ostvari o propasti javnog RTV sistema ostvari, dva servisa u Sarajevu će ostati bez novaca i stati. RTRS će preći na inkaso naplatu, koju je u značajnoj mjeri razvio i čije prihode već godinama ne dijeli sa servisma u Sarajevu, što bi po zakonu morao. Sigurno će nešto finansijski pomoći i Vlada RS. Za očekivati je da će i bošnjačke političke strukture sivim fondovima početi da finansiraju neko jezgro u Sarajevu. Mislim da u takvoom slučaju neće ostati oba emitera FTV i BHT (već samo odabrani).  



Međutim, nisu hrvatski predstavnici samo krivi za ovu situaciju. I bez hrvatskog kanala su napravljeni milionski dugovi na BHRT. Niko ne spominje da FTV kasni sa plaćanjima za prostor i opremu BHRT-u sada više od šest mjeseci. Dakle, to je znatno preko milion maraka duga. Takođe, dug RTRS-a na osnovu neraspodjele inkaso naplaćenih prihoda prema dva javna servisa u Sarajevu iznosi preko tri miliona. Dugovi na osnovu neneplaćene takse iznose desetak miliona, što nema pravne mogućnosti da se ikako naplati.



Sa druge strane, samouvjerenost i politička opijenost pojednih struktura na oba emitera u Sarajevu, koji su odbijali svaku vrstu razgovora sa ljudima u hrvatskim krajevima, kao i sa njihovim političkim predstavnicima, mogla bi sada doći glave. Neki su mislili da je javni servis trajna kategorija i da se ovako nešto neće desiti i da će međunarodna zajednica pripomoći. Neće. No, barem gledano kroz novčani apsekt, nisu samo Hrvati, koji su uglavnom neplatiše takse, jedini remetilački faktor. Ljudi svakodnevno otkazuju fiksne telefone. I na teritorijama gdje su Bošnjaci većina, naplata je pala značajno ispod 50 posto. Većina građana je nezadovoljan TV programom, iako je FTV još uvijek najgledanija domaća televizija.          



U više navrata Media plan institut je radio analize informativnog programa RTV servisa. RTRS je u potpunosti pristrasan prema vladajućim strukturama u RS. Nekada je FTV bila izuzetno bliska SDP-u, pa se to negdje 2012. promjenilo i došlo je do zaokreta prema SDA i DF. Sada je primjetan blagi otklon od SDA i ponovo približavanje SDP-u, kojem se inače DF približava. Međutim, na FTV možete čuti snažne kritike svih nacionalnih oligarhija. Možda ne istim procentualnim intenzitetom, ali to je nekada vrlo hrabro, pogotovo kada kritikujete sarajevske političke elemente, jer ste tu smješteni. BHT nastoji da balansira i da ne ulazi snažno u osjetljive teme što rezultuje i manjom gledanosti u odnosu na entitetske televizije. No, iz ovoga je jasno, gdje su tu hrvatske političke stranke? Dakle, ne čudi da i one žele dio svog kolaća.



U analizi Media plan instituta iz 2014. godine pokazalo se da u centralnim dnevnicima BHT i FTV ima oko 10 posto informacija iz dijelova BiH gdje su Hrvati većina (9 i 11 %), a na RTRS samo 2 posto. Kada je jezik u dnevnicima u pitanju, na dva emitera u Sarajevu voditeljski sastav dnevnika je urađen po nacionalnom ključu, pogotovo na FTV, i tu je hrvatskog jezika 29 posto. Međutim, kada je u pitanju izvještavanje samih novinara u dnevnicima, situacija je potpuno drugačija. Na FTV je 83 posto bosanskog jezika, 11 posto hrvatskog i 7 posto srpskog. Na BHT 30 posto je srpskog jezika, a 9 posto hrvatskog. Na RTRS je srpski jezik 99 posto (http://www.mediaonline.ba/ba/?ID=540). No, nije stvar samo u procentima. Veći je problem što je veći dio građana Hrvata i njihovih političkih reprezetanata nezadovoljan novinarskim uglovima kako se izvještava. To je suština. Nije jezik.     



Trenutno na BHT i FTV se vrte samo reprizni programi obrazovnog, dječijeg ili stručnog sadržaja (ovo naglašavam jer je to, uz informativni program, osnovni smisao javnog servisa). Na TVRS imamo kakvu takvu aktuelnu produkciju ovakvih programa, što je pohvalno. Međutim, i prije dok je bilo novaca, programi za manjine, obrazovni i drugi stručni programi su bili deficitarni, Nažalost, neki koji su se pravili nisu bili ni dobro prihvaćeni. Javni servisi imaju konkurenciju u National Geografic kao i u HRT i RTS, N1 i Al Džaziri koji produciraju ovakve programe. Dakle, trebalo je više kreativnosti. 



Korporacija, kao famozni četvrti segment javnog RTV sistema nije zaživjela jer je Odbor sistema bio kroz veći broj svojih članova na liniji političkih razmišljanja koja su vodeća u BiH. Isto kao što oko bilo čega ne može doći do dogovora, tako nije moglo ni kod Korporacije. Korporaciju, kao i čitav zakon o RTV sistemu, je napravila međunarodna zajednica i natjerala da se usvoji. Onda se povukla i prepustila domaćim političarima. Obzirom da ovako nešto niko nije želio od političkih faktora, nije ni čudo što se sve raspada.



Rukovodstva RTV servisa i njihovi upravni odbori tj. Odbor sistema nose odgovornost za ovu tragediju koja ulazi u svoj finiš. Međutim, većinski krivci su vladajuće i opozicine stranke koje, barem u Federaciji, javne servise nisu doživjeli kao svoje dijete, već kao opasnost za ugrožavanje svojih pozicija usljed kritičkog izvještavanja. To je rezultovalo negativnim revizorskim izvještajima, odbijanjem projektne tehničke pomoći za nova postrojenja i centre, skrivenim pritiscima na članove upravnih odbora (pogotovo one koji su na funkcije došli njihovim lobiranjem). U takvim igrama ni direktori ni glavni urednici nisu mogli da izađu potpuno nevini i objektivni. Kada jedna politička struja nije zadovoljna izvještavanjem Federalne TV, sve je spremna da učini da je potpuno uništi. Apsolutno destruktivno djelovanje mimo svakog političkog razuma i logike. Ako nešto propadne, onda se time ne može ovladati.     


 
06.03.2017
 Bosna i Hercegovina
11.11.2016
 Bosna i Hercegovina
05.02.2016
 Bosna i Hercegovina
17.03.2015
 Bosna i Hercegovina