English    Francais
 naslovna
 O Medijskim inicijativama
 Uvodnik
 Mediji i politika
 Medijska politika i zakoni
 Mediji, kultura i društvo
 Medijsko tržište
 Novi mediji
 Novinarstvo danas
 Recenzije
 Specijalni izvještaji
 Mediji i tranzicija
 Mediji i izbori
 Online medijska lepeza ljudskih (ne)prava u BiH
 pretraživanje
 info
 kontakt
 linkovi
 mailing lista
 sponzori
 
Mediji i politika -> Bosna i Hercegovina
Proces EU integracija i uloga bosanskohercegovačke javnosti
KAD FAZANI LETE
19.08.2008: Radenko Udovicic
(Tekst je objavljan u knjizi Proturjecnosti Evropskih integracija u izdanju Fondacije Heinrich Boell, Sarajevo - maj 2008)

Pozivanje na javnost dolazi uglavnom kao rezultat kriznih situacija u razlicitim sferama društvenog života kada izvjesni autoritet želi dobiti podršku ili naci opravdanje za odredene postupke. Tako ce i u vremenu permanentne krize u BiH, u kojoj se pojavila mogucnost da zemlja napravi znacajan korak prema Evropskoj uniji (EU), uloga javnosti imati, bar formalno, veliki znacaj. Javnost ce uticati na domace politicare, koji bi shodno njenim zahtjevima mogli da kanališu svoje postupke, ili ce biti meta politicara koji bi da izvrše na nju uticaj kako bi dobili potvrdu svog ponašanja. Dakle, rijec je o interaktivnom procesu, sa nezahvalnom prognozom koja ce varijanta u konacnici biti dominantnija. Složenost politicke situacije u BiH je za mnoge teško shvatljiva Prilikom nedavnih susreta u Media plan institutu sa studenticama novinarstva iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i postdiplomcima sa Univerziteta u Rennesu u Francuskoj, koji izucavaju medunarodne odnose, uocili smo njihove sumnje u to da ovdje može biti neke znacajnije perspektive. Kontroverznost politickog bh. života gosti iz Francuske, na primjer, nisu mogli da povežu sa spoljnim utiscima iz sarajevskog i banjaluckog ambijenta "“ mnoštvo otvorenih, razdraganih ljudi, odlicnih klubova i kafica, niz alternativnih muzickih, pozorišnih i filmskih festivala, veliki broj više-manje slobodnih medija... Rekli smo im: tu se može naci perspektiva, samo je treba pravilno kanalisati.

I. Javnost "“ gorivo demokratije

Javnost sa ulogom kakvu tražimo u ovom tekstu pojavila se tek u vrijeme kada je vlast, iako cesto dozirano, pocela popuštati zahtjevima javnosti, pa cak i u nekoj mjeri tolerisati metode koje ona koristi kako bi izrazila svoje zahtjeve. Primjera radi, prilikom rušilackih demonstracija protivnika globalizacije širom Evrope policija reaguje kako bi zaštitila ljudske živote i znacajna imovinska dobra, ali vlast (sudski organi) uglavnom ne pokrecu postupke kako bi osudila organizatore. Takav režim liberalne demokratije poceo je da se stvara tek u drugoj polovini 60-ih godina 20. vijeka, nakon konacnog obracuna s pravnim zaostacima aparthejda u SAD, masovnog protivljenja Vijetnamskom ratu i studentskih demonstracija u Evropi 1968. godine. U tom procesu znacajna poluga svake javnosti, ali i nastupa prema njoj, bili su mediji, koji su djelovali kao nezaobilazni modelar javnog mišljenja, odnosno kristalizator javnog mnijenja.
Može se postaviti pitanje da li u Bosni i Hercegovini postoji politicki režim gdje javnost može imati slobodu da participira, postavlja zahtjeve na razlicite nacine, protestvuje... Iako ima i drugacijih mišljenja, smatram da takav režim apsolutno postoji. Centralna vlast u BiH, ali i na svim drugim nivoima, posebno u Federaciji BiH, toliko je slaba da nije u stanju, cak i kada to želi, da se suprotstavi bilo kakvom talasanju u društvu i javnosti. Vlast nije u stanju da koristi represiju i onda kada treba "“ sjetimo se brutalnih demonstracija u Banjaluci prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu srušene džamije Ferhadije, ili polijevanja bojama zgrade Predsjedništva BiH i vrijedanje i udaranje pripadnika njenog obezbjedenja od aktivista jedne nevladine organizacije iz Kaknja. Èak i kada su u pitanju pritisci na medije, postavlja se pitanje koliko ono što nazivamo vlašcu utice na medije, a koliko je to prepušteno pojedinim politickim partijama, raznim ekonomskim centrima moci, policijskim i kriminalnim strukturama. Medutim, postavlja se pitanje kako onda "“ kada imamo takvu slabu ili nemuštu vlast i mahom nezadovoljne gradane "“ ona opstaje, bez obzira što ima loše ekonomske rezultate i državno uredenje koje se ne svida ni jednom od tri njena konstitutivna naroda? U najvecoj mjeri to se dešava zbog podijeljene javnosti.
Javnost je mozaik sacinjen od razlicitih etnickih, rasnih vjerskih, geografskih, politickih, profesionalnih, socijalnih i drugih grupacija. Ne postoji opšta javnost. Iza tog izraza cesto stoji manipulacija, najcešce politickih subjekata, kako bi naglasili eventualnu vecinu u jednoj grupaciji stanovništva, a onda to projicirali na širi, globalni plan u jednoj državi. U Bosni i Hercegovini je pojam opšte javnosti još diskutabilniji. Dakle, javnostĂŽ ima više. Izraz treba biti samo u množini. Nekada je u Bosni i Hercegovini korišten izraz odnosi sa javnošcu koji je, ipak, u naucnoj zajednici BiH i Hrvatske preinacen u odnosi sa javnostima. Sa stanovišta PR-a, željelo se istaci da je neophodno striktno definisanje javnosti u ovoj profesiji kako bi se napravio bolji ucinak u obracenju pravim grupacijama.
Najšira pojedinacna javnost je politicka javnost. Ta javnost se definiše kao 'gradani s pravom glasa', što znaci vecina stanovništva jedne države (svi stariji od 18 godina). Ovakvo poimanje ima snažno uporište, prije svega sa stanovišta politickih partija, ali i drugih politickih institucija, jer svako ko ispunjava uslove da glasa jeste cilj. Javnost relevantna za proces evropskih integracija korespondira sa politickom javnosti zbog cinjenice da je u ovoj fazi pristupanja rijec o politickom procesu koji vodi vlast. Indirektno, interes za pristup Evropskoj uniji bi mogle da imaju i druge javnosti, koje ni pravno ni strukturalno nisu politicke; na primjer, srednjoškolci koji su zainteresovani za lakši pristup stipendijama za fakultetsko obrazovanje, što je moguce ostvariti kroz evropske fondove nakon sticanja statusa zemlje kandidata. Oni bi, dakle, mogli izvršiti uticaj na roditelje da glasaju za snage koje ce to ostvariti. Dakako, i u okviru politicke javnosti imamo razlicito posložene javnosti poput poljoprivredne (pa onda u okviru nje proizvodace šecera, ulja...), medijske, sportske itd., pri cemu bi svaka iz svojih razloga imala interes za evropske integracije. Ako ovakvo posmatramo dolazimo do cinjenice da uistinu postoji opšta javnost. Medutim, usaglašavanje interesa svih tih javnosti, razloga, potreba i njihovih zahtjeva prema evropskim integracijama, kao i pristupa i metoda u pozicioniranju prema njima, predstavlja veoma tešku misiju. A unutar Bosne i Hercegovine dolazimo do kljucnog problema "“ nema jedinstvene politicke javnosti, što je suprotno situaciji u vecini zapadnoevropskih država. Na sceni imamo, usljed istorijskih i ratnih okolnosti, podijeljeno društvo koje funkcioniše po unisonom principu zatvorenih ciklicnih krugova i gdje svako odstupanje od tog principa ili prelazak iz jednog kruga u drugi predstavlja neuobicajen dogadaj.

II. Podijeljene javnosti

Vec odavno je u BiH ustanovljena podjela na srpsku, hrvatsku i bošnjacku javnost, kao i cetvrtu, nažalost jošÂ nedovoljno definisanu, gradansku javnost. Ovdje ne govorimo o apsolutnim omjerima i nije nužno da u okviru, recimo, srpske javnosti budu svi Srbi koji žive u BiH. Medutim, govorimo o znacajnoj vecini. Ona je u bosanskohercegovackom slucaju i teritorijalno omedena "“ na Srbe koji žive u Republici Srpskoj, tako da joj i ta cinjenica daje koherentnost. Hrvatska javnost dominantno funkcioniše na teritorijama gdje su Hrvati u vecini, a bošnjacka, logicno, tamo gdje su Bošnjaci. Naravno, kako je ipak rijec o jednoj državi, ovi narodi, i tamo gdje su fakticki manjine, imaju jednim dijelom osjecaj pripadnosti jednoj od te tri javnosti. Èetvrta javnost, koja se cesto naziva 'gradanska' ili 'multinacionalna', prisutna je uglavnom u vecim urbanim centrima BiH, no, ipak, najviše u onim gdje su Bošnjaci u vecini. Karakteriše je nekoliko elemenata "“ rijec je o ljudima koji su stavili u prvi plan teritorijalnu pripadnost državi u kojoj žive, a ne pripadnost etnicitetu. Rijec je u velikoj mjeri o osobama iz miješanih brakova ili u miješanim brakovima, kao i razlicitim nezadovoljnicima ukupnom etnopolitickom strukturom države. Ova se javnost sastoji i od pravnih, ali faktickih nacionalnih manjina na odredenim teritorijama. Dio ove javnosti je ateisticki i agnosticki nastrojen. Politicki, simpatizeri su proevropskih liberalno-demokratskih ideja. Znacajan dio te javnosti smatra da je olicenje takvih ideja u programima lijevo orijentisanih politickih partija, koje je do prije dvije godine vecinski predstavljao SDP i koji baštini principe zajednickog života iz bivše države. Medutim, ova javnost je ipak po dijelu politickih ideja najslicnija bošnjackoj, jer ustrajava na ideji Bosne i Hercegovine, što je cesto od strane srpske i hrvatske javnosti, odnosno njenih izabranih predstavnika, podložno uslovaljavanju.
Jasno je da tri nacionalno definisane javnosti imaju svoje posebnosti, pa u niz slucajeva nije moguce izvršiti generalizaciju na nivou države. Genocid u Srebrenici drugacije osjecaju srpska i hrvatska javnost u odnosu na bošnjacku. Sa stanovišta kažnjavanja krivaca i pijeteta prema žrtvama trebalo bi da postoji isti odnos. Medutim, osjecaj da je rijec o stradanju druge nacije, a pogotovo kod srpske javnosti "“ da su ljudi ubijeni u ime borbe za srpsku stvar i kao reakcija na slicne stvari cinjene njima otupljuje sposobnost istinske osude ovog cina. U razlicitim javnostima razlicito se definiše i kultura (o)sjecanja. U okviru bošnjacke javnosti, djelimicno i 'cetvrte' javnosti, dugo ce bol i pijetet uticati na kulturološke, pa i dnevnopoliticke postupke. U srpskoj javnosti, kao maksimum u toj sferi, pojavljuje se ogranicena osuda zlocina i namjera da se ekonomskim donacijama gradu zakljuci sa satisfakcijom žrtvama. Ili drugi primjer: bombardovanje Srbije od strane NATO snaga 1999. godine drugacije su poimale srpske a drugacije bošnjacke i hrvatske javnosti. Srbi su to osjecali u najmanju ruku kao medunarodnopravno nepravedan cin, dok su Hrvati i Bošnjaci to obrazlagali kao medunarodni odgovor na konstantno kršenje ljudskih prava na Kosovu i kao pravednu stvar zbog srbijanske agresije na BiH. Slikovit primjer nakaradnog unificiranja javnosti našao se u Dnevnom avazu, kada smo na naslovnoj strani imali naslov "žBH javnost podržava NATO napade na Srbiju". Rijec je o telefonskom anketiranju gradana, ali je zakljucak, odnosno naslov, izveden od uzorka u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, dakle u jednoj od tri podijeljene javnosti.
Ĺ to se tice odnosa prema evropskim integracijama, imamo rijetku situaciju da sve tri javnosti (što korespondira sa stavom svih politickih partija) imaju želju i krajnji cilj da BiH postane dio Evropske unije. Medutim, metode kako to uciniti, odnosno kako izvršiti zadate reforme, dijametralno se razlikuju. Medunarodna zajednica, personifikovana u Vijecu za provedbu mira (PIK) i Uredu visokog predstavnika, igrama uslovljavanja i nagradivanja − što je legitiman i uobicajen princip medunarodne diplomatije − zadala je principe usaglašavanja domace ustavne i zakonske legislative, što je u vecem dijelu saglasno standardima Evropske unije. Ta situacija je, medutim, dirnula u postulate sukobljavanja domacih politika iza kojih stoje tri ili cetiri zaokružene javnosti.
Ono što dodatno usložnjava proces evropskih integracija u BiH, odnosno mogucnost za postizanje dogovora, jeste ponašanje medija, posebno kada, kao u ovom slucaju, dode do snažnih politickih sukobljavanja izmedu tri nacionalne grupe. Mediji upucuju snažne kritike politicarima 'onih drugih', što se cesto kod tih 'drugih' tumaci kao napad na njihovu naciju, jer u BiH imamo situaciju potpune identifikacije vecine naroda sa stavovima koje propagiraju politicari za koje su glasali. 

III. Mediji "“ generator ili katalizator 

Više od dvanaest godina nakon što je mir stigao u Bosnu i Hercegovinu, rat još uvijek ostavlja trag. Nacionalne i etnicke napetosti pratile su dosadašnje predizborne kampanje ili politicke pregovore, jer u situaciji kada se izbori doživljavaju kao nešto "™sudbonosno"™, nešto što je "™prekretnica"™, tenzije rastu, a medusobne optužbe, vrijedanja, nepoštovanje principijelnih nacela javne komunikacije, bili su nešto na šta se cesto nailazilo. Jacanjem nacionalne napetosti nakon odluke Tribunala u Hagu da u najvecoj mjeri odbaci tužbu BiH za genocid, kao i kasniji pregovori oko reformi u BiH, podigle su strasti, što se odrazilo i na javnu i medijsku komunikaciju. Takode, politickim strankama cesto je nedostajala osmišljena, dovoljno argumentovana i za birace jasna strategija na osnovu koje bi se mogli opredjeljivati u vezi s prednostima koje nosi proces približavanja Evropskoj uniji. U komunikaciji putem medija i na javnim skupovima bilo je dosta praznoslovlja, a odsustvo jasnih ciljeva i argumenata nerijetko su zamjenjivale prljave rijeci, optužbe, napadi bez argumenata. Mediji su bili kanal za prenošenje takvih poruka, ali su i sami nekad poticali takvu komunikaciju.
Proteklih godina mediji su se isticali ili su korišteni kao sredstvo za politicke obracune, iznošenje prljavog veša, vrijedanje, pridobijanje simpatija, omalovažavanje, rijecju "“ bili su ogledalo politicke zbilje Bosne i Hercegovine. Pojedine, komunikaciji neprimjerene forme polako išcezavaju: nema više otvorenog govora mržnje, vrijedanja na rasnoj, etnickoj, nacionalnoj ili religijskoj osnovi, ali su prisutni novi nacini omalovažavanja politickih neistomišljenika, kao i citavih politickih ideja vezanih za odredene narode.
U Bosni i Hercegovini se, prema posljednjim podacima Regulatorne agencije za komunikacije, emituju programi 47 TV stanica, od cega su tri javna servisa sa nacionalnim pokrivanjem, i 150 radio stanica. Izlazi 8 dnevnih novina "“ u Banjaluci Glas Srpske, Nezavisne novine i Fokus, u Sarajevu Dnevni avaz, Oslobodenje, San i AS, u Mostaru Dnevni list i Tuzli Tuzlanski list. Sve te novine, osim Tuzlanskog lista koji je iskljucivo lokalni, nastoje da kroz sadržaj pokriju zbivanja u cijeloj BiH i svijetu, mada svaka ima ciljnu grupu u zavisnosti od teritorijalnog odredišta i politicke i nacionalne preferencije. U BiH izlaze i tri ozbiljna sedmicna i jedan dvosedmicni news magazin, kao i nekoliko desetina sedmicnih i mjesecnih specijalistickih ili revijalnih izdanja. Suštinski, mnogi analiticari smatraju da je u BiH prevelik broj medija, što se odražava na profesionalno slabiju kadrovsku strukturu i manjak novca koji bi medijima omogucio razvoj i standard uposlenika. Takode, medijski sistem je, posebno kada je u pitanju ustrojstvo javnog RTV servisa, uvažio specificnosti Bosne i Hercegovine uslovljene Dejtonskim sporazumom, što je i dalje latentno izvorište sukoba.
U Federaciji BiH hrvatske vlasti vec duže vrijeme insistiraju na transformaciji sistema javnog emitovanja u BiH, gdje bi se stvorio javni RTV emiter za cijelu državu koji bi imao tri kanala "“ na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku. Suštinski, rijec je o politickim zahtjevima, jer je nedavno istraživanje Mediacentra iz Sarajeva utvrdilo da na Federalnoj TV ne nedostaje hrvatskog jezika nego da Hrvati žele više tema koje ce pokrivati njihov habitus kao i preferirati stavove stranaka sa hrvatskim predznakom. Medutim, nekoliko dana prije zakljucenja ovog teksta desila se jedna opasna stvar, koja bi mogla definitivno razoriti sadašnji javni RTV servis: hrvatski i srpski klubovi poslanika u državnom parlamentu zatražili su podjelu javnog RTV servisa na nacionalne kanale što, gledano formalno, predstavlja vecinsku volju gradana Bosne i Hercegovine, odnosno volju Hrvata i Srba. No, bar za sada do ovoga nece doci jer su bošnjacki poslanici zatražili zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Takode ni medunarodna zajednica nece popustiti pred rušenjem vlastitog koncepta javnog servisa. Medutim, medunarodni trend je da se sve više u BiH uvažava fakticko stanje, te postoji latentna opasnost od 'izdaje' prvobitnih principa, što se pokazalo kod reforme policije.
U Republici Srpskoj dio opozicionih i nezavisnih novinara ocijenio je kako je tamošnji režim na celu sa Miloradom Dodikom uniformisao sve javne medije, a izazvao i strah kod vecine privatnih medija, što su nastavili posebno da potcrtavaju mediji u Sarajevu. U razgovoru sa kolegama iz uredništva RTRS-a dobio sam negiranje da je ta RTV pod ikakvim pritiskom ili da ima bilo kakvu pristrasnost prema Dodiku. Medutim, receno mi je i da taj medij, kao i svi ostali u RS, ima jasne stavove koji ne dovode u pitanje postojanje Republike Srpske i zalaganje entitetske vlasti za to, te da njihova uredivacka politika korespondira sa stavovima vlastite javnosti (srpske "“ dakle, vracamo se na moju teoriju s pocetka price). Ono što bi moglo da stvori dodatnu unisonost u Republici Srpskoj je nedavna kupovina Glasa Srpske od strane Nezavisnih novina. Zanimljiva je i situacija da je glavna urednica Glasa Srpske supruga generalnog direktora RTRS, tako da je sasvim jasno kako su tri najjaca medija u RS povezana i vlasnicki i rodbinski, što ne mora ali može biti sudbonosno za sadašnje stanje medija u RS.
Mnogi ocjenjuju da list Nezavisne novine, koji je nekada važio za jedini list koji je, uglavnom objektivno, pokrivao dogadaje u oba entiteta, postao pristrasan prema Miloradu Dodiku. Medutim, treba naglasiti da je ovaj list oduvijek bio blizak sadašnjem premijeru. To mnogima u Federaciji BiH nije smetalo dok je Dodik kao opozicionar iznosio stavove o nacionalistickoj vlasti SDS-a i nužnosti hapšenja ratnih zlocinaca.
U Republici Srpskoj mnogo veci tiraž imaju Euro Blic, Vecernje novosti, a odnedavno i Press RS iz Srbije nego što ga imaju domicilne banjalucke novine, a na teritorijama gdje su Hrvati vecina Vecernji list i Slobodna Dalmacija. Zbog nacionalno podijeljenih javnosti, novine iz Sarajeva se nikada nisu mogle pozicionirati na ovim teritorijama, dok su nabrojani listovi iz Srbije i Hrvatske napravili svoja izdanja za BiH (ili bolje reci za svoje nacionalne grupe u BiH). Uz cinjenicu da veliki broj Srba i Hrvata susjedne zemlje vidi kao svoje matice, ali i zahvaljujuci tome da su te novine našle nacin da kroz profesionalne forme dopru do citalaca, uspjeh ovih medija je veliki.
Kada je Federacija BiH u pitanju, tradicionalna podjela na 'lijevo' Oslobodenje i 'desni' Dnevni avaz pala je u vodu. Oslobodenje su prije dvije godine kupile Sarajevska pivara i Fabrika duhana Sarajevo, da bi nedavno Pivara, odnosno porodica Selimovic, gotovo stopostotno preuzela vlasništvo. Iako list i dalje insistira na liberalnim, multietnickim, pa djelimicno i ljevicarskim idejama, njegova evidentna bliskost sa SDP-om je s novim vlasnikom i novim uredništvom znatno splasnula. Hilmo Selimovic posjeduje i dnevni list San. S druge strane, vlasnik Dnevnog avaza, ubjedljivo najtiražnijeg lista u BiH, Fahrudin Radoncic, otvorio je niz privrednih (nemedijskih) projekata, te je stranacka podjela na ljevicu i desnicu relativisana zbog cinjenice da su oba lista zaokupljena direktnim ekonomskim interesima. To se cesto vidi u preferiranju vlastitih kompanija i potkompanija, te privatnih i državnih institucija i licnosti direktno u vezi s vlastitim interesima. Medutim, kod Dnevnog avaza primjetna je i jedna politicka karakteristika koja bi mogla da indicira i zaokret odredenih bošnjackih politickih stavova. Iako vjerovatno postoje i odredeni ekonomski interesi, Avaz vec duže vrijeme ima blagonaklon odnos prema premijeru RS Miloradu Dodiku, pri cemu se u izvještajima cesto potenciraju pozitivne stvari koje Dodik iznosi vezano za državnost BiH, dok se negativne stvari ne naglašavaju kroz naslove i guraju u drugi plan. Takode, Dodik je viden gost u Dnevnom avazu kroz intervjue, pa cak i vlastite kolumne. Dakako, Avaz stvari i dalje vrlo snažno posmatra kroz bošnjacku ili 'bosansku' vizuru, što je posebno uocljivo u komentaima ili u izboru pokrivane tematike. Medutim, list je, stice se dojam, prihvatio i odredene realnosti u BiH, koje do sada nisu u sarajevskim medijima bile izražene. Dnevni avaz tako u komentaru od 6. maja kritikuje bošnjacke politicare smatrajuci da je njihova nesposobnost razlog što je Srbija prije BiH potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. "Haris Silajdžic, Sulejman Tihic i njihov priljepak Zlatko Lagumdžija, iza napada na EU pokušavaju sakriti vlastitu nesposobnost. Kada se covjek samo sjeti šta su oni sve odbili tokom maratonskih pregovora o reformi policije, prosto bude muka. Svaki maksimalisticki zahtjev ovog bermudskog trougla pod kojim se BiH sve više zavija u crno, završio je prihvatanjem još goreg rješenja", navodi list, što korespondira sa cinjenicom da je dio bošnjackih lidera prihvatio realnosti postojanja dva entiteta, odnosno cinjenice dijametralno suprotstavljenih nacionalnih politika.
Da je Bosna i Hercegovina znacajno pogoršala svoje medijske slobode zahvaljujuci kombinaciji politickih i ekonomskih pritiska na medije i novinare, zakljucak je i Konferencije o slobodi medija u organizaciji Misije OSCE-a u Sarajevu 8. maja. Predstavnik za medijske slobode OSCE-a Miklos Haraszti, prilikom svoje posjete BiH i ucešca na Konferenciji, rekao je da ga posebno brinu pritisci na javni RTV servis u Sarajevu i zahtjevi da se postavi na celo Regulatorne agencije za komunikacije stranacka, a ne strucno podobna osoba. Ove primjedbe su bile ujedno i oznacavanje Vlade Republike Srpske kao glavne smetnje medijskim slobodama, jer upravo njeni predstavnici najviše insistiraju na ovim pitanjima nezadovoljni uredivackom i finansijskom politikom BHRT-a kao javnog servisa za cijelu zemlju.
Ucesnici Konferencije iz više medija iz cijele BiH konstatovali su da je na sceni nekoliko vrsta pritisaka "“ etnicki, religijski, stranacki ili državnopoliticki, ekonomski, te pritisci na novinare od strane vlasnika medija, što je posebno postalo uocljivo otkad su vlasnici nekih novina poceli da se bave i razlicitim poslovima koji izlaze van komunikacijske sfere. Istaknuto je i da zbog duboke podijeljenosti bh. društva nema dovoljno novinarske solidarnosti, što olakšava posao svima koji vrše pritiske.
Bosna i Hercegovina je na listama Reportera bez granica i Freedom House, medunarodnih organizacija koje prate medijske slobode, nazadovala za više mjesta. Kako je istakao Milkos Haraszti, razlog tome je pogoršanje ukupne politicke situacije u zemlji u prošloj godini, što se reflektuje i u medijskoj sferi kroz razlicite pritiske, ali i pristrasnosti.

IV. Kampanja za pristup evropskim integracijama 

Možda politicka i medijska situacija u BiH nudi iluziju vodenja bilo kakve kampanje s ciljem pridobijanja javnosti za evropski put, odnosno želje da javnost utice na svoje izabrane politicke predstavnike. Medutim, koliko god BiH bila složena i po mnogo osnova isparcelisana država, osnovne karakteristike komunikacijskih procesa, odnosno ljudske psihe, iste su kao svugdje u svijetu. Samo je nužno uzeti sve njene specificnosti u obzir. Prije svega, potrebno je uociti karakteristicne slucajeve i trendove koji ukazuju na primjere nekorektnog politickog komuniciranja, što se postavlja kao ozbiljan problem društvenog života u BiH, medijskog posredništva, ali i niskog stepena politickog marketinga i odnosa sa javnostima (PR). Iskreno, teško je ocekivati da takvu jednu kampanju mogu izvesti samostalno politicke partije. Politicke partije, odnosno vlasti oba entiteta treba da budu partneri u izradi strategije koju bi finalizirali i vodili nezavisni strucnjaci. U definisanju ciljanih javnosti, odnosno pravljenju strategije, neophodno je uzeti u razmatranje razlicite karakteristike "“ ljudske i situacijske "“ potencijalne ciljne grupe. Svaki politicki proces u BiH ispunjen je razlicitim strahovima. Ne percipiraju na isti nacin evropske integracije i ustavnu reformu Srbin, Bošnjak i Hrvat. Niti Hrvat koji živi u Grudama, Sarajevu i Banjaluci. Ili Hrvat koji ima fakultet ili samo osnovnu školu. Onaj koji je vlasnik kladionice i onaj koji u njoj radi za 500 KM. Ili Hrvat koji je u HDZ-u, SDP-u ili onaj stranacki potpuno nezainteresovan. Ili Hrvat koji je u najvišoj vlasti ili onaj koji je na njivi. Dakako, isti princip možemo primijeniti i na Srbe, Bošnjake, Rome i ostale, te iznaci šta je za sve njih zajednicko, šta dijametralno razlicito, neprihvatljivo, privlacno... 
Pravljenje strategije na osnovama koje bi uvažile geografske, demografske, psihografske specificnosti, te pozicije uloge u društvenom procesu bilo kroz otvoreno clanstvo u organizacijama ili prikrivenu moc, nije ni previše komplikovano ni previše skupo. Zahtijeva samo malo više tolerancije prema razlicitim nacionalnim javnostima i idejama. 
Jasno je da se ovakva strategija u znacajnoj mjeri zasniva na kampanji odnosa sa javnostima (PR) i da je nužno samo prilagoditi sadržaj metoda odredenim ciljevima. Mogu postojati dva globalna cilja "“ pozicioniranje Evropske unije u svijesti gradana BiH kao nesporne dobrobiti razvoja društva, ili dobijanje podrške za legislativne postupke nužne za pristup EU. Iako ima dodirnih tacaka, ipak je rijec o razlicitim kampanjama. Ova druga u znacajnoj mjeri se svodi na politicku kampanju zadobijanja povjerenja aktuelnih i eventualnih buducih glasaca.
Nesporno, mediji su posrednik prema javnostima. Stoga ne cudi što i sama Evropska unija kroz svoje projekte podržava napore da se profesionalizuje rad medija u smislu da se poboljšaju kvalitet i kvantitet izvještavanja o njenim aktivnostima i prednosti pristupa za zemlje Zapadnog Balkana. Gradanina ne interesuje razne formalne stvari vezane za Evropsku uniju (to treba ostaviti za specijalisticke medije i rubrike). Potrebno je nauciti izvijestiti o takozvanim životnim stvarima vezanim za poboljšanje licnog komoditeta ili rejtinga države, što ljude uvijek interesuje, cak i kada previše ne cijene zemlju u kojoj žive. Media plan institut iz Sarajeva je proteklih godina imao projekte novinarskog pokrivanja evropskih integracija, gdje su obradivane teme bliske obicnim ljudima. I sami novinari koji su u tome ucestvovali, ali i uredništva u medijima u kojima su objavljivani i emitovani prilozi, bili su zadivljeni koliko su evropske integracije širok pojam iz kojeg se izvode brojne korelacije u svim sferama života.
Medutim, treba voditi racuna da je svijest cetiri nacionalne (politicke) javnosti u BiH zarobljena raznim vještacki ili realno nametnutim postulatima ocuvanja interesa, što s obzirom na dijametralno suprotstavljene ciljeve generiše strah i dodatno nepovjerenje. Stoga svaka kampanja zahtijeva umijece uskladivanja. U jednom istraživanju koje je izveo Media plan institut u saradnji sa FondacijomHeinrich Boell u vezi s postojanjem takozvanih proevropskih biraca u BiH, pokazalo se da su gradani BiH svjesni katastrofalnih ucinaka bh. vlasti i nužnosti prihvatanja evropskih vrijednosti. Medutim, vecina njih nije spremna odstupiti od podrške etnopolitici u BiH, koja se cesto svodi na etnofundametalizam koji koci niz razvojnih procesa u zemlji. U tom smislu Branimir Džoni Ĺ tulic, u pjesmi iz 1983. godine, koja je posudena za naslov ovog teksta, opisuje situaciju u Jugoslaviji, gdje sve više ljudi vidi bespredmetnost komunistickog režima, ali ne i nacin da to promjeni "“ "Ĺ to se dogada kad mrtvi fazani lete iznad naših glava. Kad mrtvi fazani lete, a ni jedan ne pada".
Ĺ ta je u BiH mrtvo, zavisi od subjektivnog poimanja. Ucutkati realnost ne možemo, ali se možemo boriti protiv politicke autokratije i neprofesionalnih medija, koji okivaju sve tri nacionalne javnosti. 

Effective Public Relations; Cutlip. Center, Broom, 2003: 268.

Radenko Udovicic; Odnosi sa javnostima i novinarstvo "“ Informatori sa razlicitim ciljevima; Sarajevo, 2007.
 
12.02.2018
 Bosna i Hercegovina
07.11.2017
 Bosna i Hercegovina
21.08.2017
 Bosna i Hercegovina
06.03.2017
 Bosna i Hercegovina